Uspomena na hrvatske alpiniste poginule u ledenoj lavini na Kavkazu 1974. ostala je trajno utkana u sjećanje hrvatskih planinara i alpinista. Hrvatski planinarski savez, Hrvatska gorska služba spašavanja, HGSS stanice Zagreb i Split, PDS Velebit, HPD Mosor i HPD Ante Bedalov te brojni planinarski prijatelji njeguju tužnu uspomenu na svoje alpinističke učitelje i kolege, prisjećajući se njihovog djelovanja i doprinosa razvoju alpinizma u Hrvatskoj.

Križ Ushbe

Na alpinističkom pohodu na Kavkaz u ljeto 1974. godine sudjelovalo 15 alpinista iz bivše države, među kojima šestorica iz Hrvatske. Nakon aklimatizacijskog uspona na Elbrus (5633 m) članovi pohoda podijelili su se u tri skupine radi penjačkih uspona u stijenama Čatin Taua, Ulu Taua i Ušbe. Hrvatski alpinisti Ante Bedalov, Nenad Čulić, Viktor Tabaković i Urso Vrdoljak odlučili su se za smjer Križ Ušbe u sjeverozapadnoj stijeni istoimene planine. Smjer koji su odabrali tehnički je bio vrlo težak (ocjena 5b), a dodatno ga je činio složenim naporan trodnevni pristup s opremom za penjanje i boravak u planini za više dana.

Pristup Ushbi

Uspon su započeli 23. srpnja ujutro i njihovo napredovanje pratili su toga dana sovjetski alpinisti koji su penjali u obližnjoj Šeldi. Istočno od nje nalazi se Pik Šurovski, u čijoj su stijeni bila trojica Slovenaca. Oni su navečer 24. srpnja vidjeli dvije crvene rakete ispaljene iz Križa Ušbe, što je značilo da je hrvatskim alpinistima potrebna pomoć. Te noći cijelo područje zahvatilo je snažno nevrijeme, a helikopter koji je poletio sljedećega dana zbog slabe vidljivosti nije mogao ništa obaviti.

Stijena Ushbe s označenim mjestom nesreće

Vremenski uvjeti poboljšali su se tek 26. srpnja i tada je u donjem dijelu stijene, na snježnoj padini, uočena dvojica poginulih penjača navezana užetom. Bila su to tijela Ante Bedalova i Urse Vrdoljaka. Spašavatelji su ih transportirali u podnožje Ušbe a istodobno je nastavljeno traganje za drugom dvojicom alpinista. Pronađeno je mnogo opreme, ali uza sav napor spašavatelji nisu mogli pronaći tijela nestalih penjača Nenada Čulića i Viktora Tabakovića. Tijela Ante Bedalova i Urse Vrdoljaka prevezeni su u Zagreb i Kaštel Kambelovac i tamo sahranjena.

Godine 1981. Planinarski savez Hrvatske organizirao je memorijalni hrvatski alpinistički pohod na Kavkaz i tom prilikom je 21. srpnja nedaleko od logora Šelda pod Ušbom postavljena spomen-ploča. Vođa pohoda 1981. bio je Darko Berljak, a članovi Đ. Sekelj, E. Alikakfić, D. Tropčić, D. Buinac, B. Ognančević, G. Barač, A. Mažar, A. Bućan i N. Pivac. U ljetu 2000. nekoliko se hrvatskih alpinista penjalo u ruskom području Kavkaza (Elbrus) i ponovno su se raspitivali o tragičnoj nesreći i ostatcima hrvatskih alpinista, ali i dalje bez uspjeha.

Spomen ploča postavljena 1981. u podnožju Ushbe

Krajem 2011. u Hrvatskom planinarskom savezu zaprimljena je posredstvom Gorske rešavalne službe Slovenije poruka češkog alpinista Jiřija Rezeka, koji je na ledenjaku Ušbe pronašao tijelo nepoznatog poginulog planinara, a nedaleko raznu opremu između koje se isticala plastična čuturica sa znakom Gorske rešavalne službe iz Slovenije te dao podatke o mjestu pronalaska.

Dijelovi opreme naših alpinista pronađeni na ledenjaku

Na temelju primljenih informacija 2012. HPS i HGSS organizirali su potragu za posmrtnim ostacima hrvatskih alpinista ispod Ušbe. Potražni tim činili su vođa Darko Berljak, Edin Alikalfić, Dražen Pezer i Hrvoje Kamenjarin. Uz brojne izazove, u toj potrazi prvo je pronađeno tijelo o kojem je javio češki alpinist koji nije bio iz hrvatske skupne iz 1974., a nakon nekog vremena tijelo Viktora Tabakovića te još jednog stradalog alpinista. Sažeti opis potrage objavljen je u Hrvatskom planinaru br. 10/2012, str. 420 (https://www.hps.hr/hp-arhiva/201210.pdf), a akcija je te godine prezentirana također i na godišnjoj skupštini Svjetske asocijacije gorskih službi spašavanja (IKAR) u gradu Krynica-Zdroj u Poljskoj. Vlasti pokrajine Svaneti i Gruzijski planinarski savez iskazali su razumijevanje i veliku pohvalu za akciju potrage HGSS-a i HPS-a da nađu tijela svojih nestalih članova, a Gruzijska nacionalna televizija snimila je film o tom događaju.

Satelitski snimak područja potrage i tragovi

Pretragom oko mjesta na ledenjaku gdje su pronađeni ostatci Viktora Tabakovića, nisu bile pronađene nikakve naznake posmrtnih ostataka Nenada Čulića, ali je bilo vrlo vjerojatno da su negdje blizu, izgledno još pod ledom. Zbog toga je hrvatski potražni tim zamolio gorskog spašavatelja Khergianija koji živi u Mestiji da obavijesti hrvatske spašavatelje ako se na tom dijelu ledenjaku sljedećeg ljeta pojave neki dijelovi opreme ili tijelo, odnosno ako od drugih penjača sazna neku novu informaciju o tome. To se i dogodilo godinu dana poslije. Kada su se iz leda pojavili novi posmrtni ostaci organiziran je njihov transport u dolinu a pronađeni predmeti omogućili su identifikaciju i potvrdu da je pronađeno tijelo Nenada Čulića. Posmrtni ostatci Viktora Tabakovića i Nenada Čulića nakon pronalaska morali su prvo biti pokopani u Mestiji te su angažmanom njihovih obitelji nakon pribavljanja potrebne dokumentacije ekshumirani i prevezeni u Hrvatsku te uz sve počasti sahranjeni na grobljima Mirogoj i Lovrinac.

Mjesto nesreće (gore) i pronalaska (dolje)

Nesreća u Križu Ušbe najveća je u povijesti hrvatskog planinarstva i alpinizma. Ante Bedalov, Nenad Čulić, Viktor Tabaković i Urso Vrdoljak bili su izuzetno kvalitetni penjači sa stručnim nazivom alpinist i alpinistički instruktori, Bedalov je bio pred polaganjem ispita za gorskog spašavatelja, a ostala trojica bili su gorski spašavatelji. Tragedija na Kavkazu prije pedeset godina ostavila je tužan i neizbrisiv trag u hrvatskom planinarstvu.

Neka im je vječna slava hvala!

Alpinisti koji nikada neće biti zaboravljeni

Ante Bedalov bio je student ekonomije u Splitu. Rodio se 6. lipnja 1952. Alpinizmom se počeo baviti 1970., ali je tada do 1974. uspio ispenjati više od stotinu penjačkih smjerova, medu ostalima Prusik-Salajev u Sjevernoj stijeni Triglava, Ljubljanski smjer i Klin u Anića kuku. Među prvenstvenim usponima od osobite su vrijednosti Prvo Koplje u Karanfilu na Prokletijama i Fanikin smjer u Anića kuku, a također i prvo ponavljanje Brida Klina. Penjao je također i u inozemstvu, u Dolomitima i na Grossglockneru. Bio je član AO PD-a Mosor i član stanice Gorske službe spašavanja Split. Tečaj GSS-a završio je na Zavižanu i stekao naslov pripravnika. Svojim usponima u Elbrusu na Kavkazu, nekoliko dana prije smrti, ispunio je uvjete za stjecanje naslova alpinist te mu je Komisija za alpinizam PSH taj naziv posthumno dodijelila u rujnu 1974. Od 1972. sve više ga privlači zimski alpinizam, penje se na zasniježeni Cincar i Kamešnicu, a 1973. s Čulićem svladava Školski smjer u Troglavu i nekoliko zimskih smjerova u Biokovu. U Kozjaku je ispenjao Come back, u Mosoru Lastin smjer (VI). U PD-u Mosoru je bio član uprave, surađivao je u Našim planinama i Planinarskom listu. Godine 1973/4. bio je na tečaju stanice GSS Split na Jahorini. U svega četiri godine planinarskog staža pokazao je sjajan napredak i talent. Ime Ante Bedalova ime danas nosi planinarsko društvo u Kaštel Kambelovcu.

Nenad Čulić rođen je 11. travnja 1949. Bio je precizni mehaničar u tvornici konfekcije Jugoplastika u Splitu. Otac je kćeri Inge, nazvane po vrhu Ingolffjeld na Grenlandu, koji je Nenad prvi osvojio. Planinarstvom se počeo baviti vrlo rano i već je s 18 godina stekao naslov alpinist. Zbog svojih izvanrednih kvaliteta – bio je vrlo ozbiljan, temeljit u radu, svestran i komunikativan, a uz to pravi planinarski entuzijast – povjeravane su mu brojne odgovorne dužnosti. Bio je član AO PD-a Mosor, pročelnik odsjeka, predsjednik Mosora, gorski spašavatelj, instruktor GSS-a, pročelnik stanice GSS Split, instruktor na ledenjačkom tečaju na Grossglockneru 1972, vođa Splitske ekspedicije na Spitzbergen 1973. i vođa akcije spašavanja speleologa u jami Podgračišće na Braču 1971. Izveo je 270 penjačkih uspona, među njima prvenstveni Fanikin, Giromettin i Funkciju (VI) u Anića kuku, ponavljao Klin, Mosoraški, u Sjevernoj stijeni Triglava Jugov stebar, penjao je u Dolomitima, Ortleru, bio na Mont Blancu, bio član Hrvatske alpinističke ekspedicije na Grenlandu, završio alpinističku školu Fritza Moravca na Mooserbodenu (1969.) u majstorskoj klasi itd. Bavio se planinarskom fotografijom.

Viktor Tabaković rodio se 1948. u Zagrebu. Veći dio djetinjstva proveo je u Puli. Školu je pohađao u Puli i Ljubljani. Bio je istaknuti član izvi¬đačke organizacije. Često je planinario zajedno s ocem. Učlanio se u PD Ljubljana-Matica. Godine 1965. doselio se s roditeljima i sestrom u Zagreb, gdje je završio gimnaziju, a 1974. apsolvirao na višoj građevinskoj školi. Godine 1968. upisao se PD Sveučilišta Velebit i tu završio Alpinističku školu. Već dvije godine poslije stiče uvjete i dobiva stručni naslov »alpinist«. Godine 1972. polaže ispit i dobiva značku gorskog spašavatelja PSH. Značajniji usponi su mu JI Glava, Dragmanov smjer, Vrijeskova pločica na Kleku, Rumena zajeda (VI) i dva prvenstvena smjera: Večernji (IV+) i Polugodišnji (IV+) u stijeni Visoke glavice. Bio je jedan od najuspješnijih penjača u ledu u Hrvatskoj. Posebno se ističu njegovi usponi u ledu Visokih Tura: Hohe Riffel über die Nase, Nordwestwand u Gross Wiesbachhornu i Pallavicini-Rine u Grossglockneru. U godinama uoči tragedije obavljao je dužnost blagajnika i oružara GSS Stanice Zagreb, a od 1973. pa do tragične nesreće u Kavkazu bio je pročelnik Alpinističkog odsjeka PDS-a Velebit.

Urso Vrdoljak rodio se u Mostaru 1942. godine. Tamo je završio srednju tehničku školu i postao strojarski tehničar. Nakon doseljenja u Zagreb 1964. bio je zaposlen u poduzeću za ceste. Bio je veoma cijenjen kao stručnjak, nekoliko je godina bio predsjednik radničkog savjeta tog poduzeća. Godine 1970. oženio se s Marikom Kostanjšek, istaknutom alpinistkinjom, i s njom dobio sina Petra. U planine je počeo odlaziti još kao dječak, a često je posjećivao i dobro poznavao Prenj. Bio je član PD-a Prenj u Mostaru. Godine 1960. dolazi iz Mostara na Alpinistički tečaj PSH-a na Klek, gdje penje svoj prvi smjer. Godine 1964. doselio se u Zagreb i upisao u PDS »Velebit« i postao pročelnik njegovog AO-a. Od 1970. do 1971. bio je pročelnik Komisije za alpinizam PSH i član Izvršnog odbora PSH. Godine 1972. vodio je republički ledenjački tečaj u Glockner-grupi. Bio je nosilac naslova alpinist i gorski spašavatelj. Plainarski savez BiH odlikovao ga je brončanim znakom. Značajniji su mu usponi prvenstveni uspon u sjeverozapadnoj stijeni Otiša i prvenstveni skijaški silaz u V. Kamencu na Prenju, smjer po Kotlovima u Karanfilu na Prokletijama, usponi u Kleku, Anića kuku, Sjevernoj stijeni Triglava i u Visokim Turama. Uspeo se i na Mont Blanc. Kretanje po planinama oplemenio je interesom za gorsko bilje, a bio je i vrstan planinarski fotograf.

Više o potrazi za tijelima stradalih alpinista možete pročitati u članku Darka Berljaka na linku: Potraga na Kavkazu – 38 godina poslije