Rođen sam u Splitu, a prije dvadesetak godina sam s obitelji doselio u Karlovac. Tada, kao tinejdžer, uključio sam se u Speleološko društvo Karlovac, gdje sam svojim aktivnostima zaslužio poziv u HGSS stanicu Karlovac od strane članova Stanice i SD Karlovca. Petnaestu sam godinu član HGSS-a, a osim SD Karlovac, član sam i Planinarskog kluba Horizont. S navršenih 35 godina postao sam najmlađi pročelnik HGSS-a. Veseli me što sam prilikom izbora dobio podršku većine od 25 stanica. Svjestan sam da to nije jednostavna zadaća, ali ipak sam ju odlučio prihvatiti.

Akcija koju najviše pamtim dogodila se 2007. godine. Radilo se o nestanku tada trogodišnjeg dječaka. Njegovo ime još pamtim i nikad ga neću zaboraviti. Tada sam sudjelovao u potrazi sa svojim potražnim psom Hosan, Border Collie-m. Uspjeli smo pronaći dječaka nakon 20 sati potrage. Trenutak pronalaska i mog prilaska djetetu je nešto neponovljivo. Sjećam se da ga nisam htio ispustiti iz ruku dok nismo došli do hitne, a više ga nisam ni mogao nositi pa su kolege morali priskočiti u pomoć. Sav rad, trud i brojni sati treninga sa psom vam se u tom trenu isplate. Ta uspješna potraga je završila u medijima, čak je Hosan bila i „Osoba godine“ te 2007., a kao tim smo dobili nagradu „Ponos Hrvatske“. Uspješnim završetkom ove akcije neupitno je potvrđeno ulaganje u potražne pse u HGSS-u.

Moram priznati da je Hosan bila posebna. Došla je kao spasilačka donacija međudržavne suradnje naše i Gorske službe spašavanja iz Walesa. Dali su je meni jer sam radio sa psima, a tada više nisam imao psa. Mi u HGSS-u pse ne držimo kao radne strojeve, nego su s nama u kući kao ljubimci, pa je i Hosan živjela sa mnom i mojom obitelji. Imala je nešto više od godinu dana i odmah smo se sprijateljili. Kako je bila već dijelom istrenirana na velški način rada, trebalo nam je više mjeseci da se potpuno uskladimo, a kako bi vjerovali jedno drugome 100%. Povjerenje koje steknete prema psu i pas prema vama je nemjerljivo i teško ga je opisati.

Nakon Hosan prestao sam raditi sa psima u HGSS-u premda privatno i dalje imam pse. Dapače imam nasljednicu od Hosan, njenu unuku, a čiji je otac, iz legla od Hosan, jedan od najboljih potražnih pasa na europskoj sceni. Tako da unatoč tome što Hosan više nije tu, njena priča i nasljeđe se nastavljaju.

Zajedno smo sudjelovali u brojnim akcijama traganja i spašavanja diljem Hrvatske jer je u to vrijeme bilo tek 20-ak potražnih pasa za cijelu zemlju, a to je značilo nekoliko potražnih akcija tjedno na cijelom području RH, pa smo se dobrano naputovali. HGSS trenutno ima 65 aktivnih potražnih timova sa psima od kojih je 36 licenciranih i osposobljenih za traganje u neurbanim područjima, ruševinama i lavinama dok su ostali potražni timovi u fazi obuke. Već 22 godine HGSS sustavno ulaže u obuku potražnih pasa, njihovih vodiča i instruktora. Svakim novim pronalaskom potražni timovi HGSS-a se dokazuju kao nezamjenjiv resurs na terenu.

Bilo je nekoliko helikopterskih akcija koje su mi se definitivno urezale u pamćenje i zbog kompleksnosti, ali i teškoća ozljeda. Jedna od akcija koja se ne zaboravlja je i potraga za nestalim zrakoplovom, Cesna, na Velebitu. Dopao me „lakši“ dio posla, 5 dana u zapovjednom vozilu same potrage. Kada su u pitanju neke veće traume zapamtiš i te akcije, a naravno tu su i speleo spašavanja, potrage i sve akcije s lijepim završetkom. Moram reći kako 90 posto naših akcija ima lijep završetak. Važno je istaknuti podatak da u 70 godina ni jedan član HGSS-a nije smrtno stradao niti je teže ozlijeđen bilo na tečajevima ili akcijama HGSS-a što je raritet u svijetu kod srodnih službi. Na to se veže još jedan podatak, u 70 godina postojanja ni jedna osoba nije umrla u našim rukama. Ako smo ju živu pronašli, živu smo ju predali hitnoj medicinskoj službi. To dovoljno govori o kvaliteti obuke naših ljudi koju konstantno usavršavamo i unapređujemo.

Izdvojio bih neke od najvećih akcija koje smo imali u zadnjih desetak godina, a to su bile poplave u županjskoj Posavini 2014.g. Budući da su nama u Karlovcu poplave nešto čime se redovno bavimo, tada smo dali dosta veliki obol. Konkretno, tada sam kao pročelnik Komisije za spašavanje na vodama i poplavama proveo 30-ak dana na terenu i to je definitivno najveća stvar u kojoj sam sudjelovao. Uz svu problematiku i tragediju, najteži posao je bio odbijati timove HGSS-a iz cijele RH koji su konstantno željeli doći i pomoći, a na terenu je, u tim kasnijim fazama poplave, bilo i više nego dovoljno ljudi i opreme. Snježno nevrijeme 2012. godine. Također potraga za Antonijom Bilić te potraga ljetos na Biokovu gdje je u oba slučaja sudjelovao kompletan HGSS. Ne mogu ne spomenuti ekipe HRZ-a koje nam u velikim potragama i žurnim spašavanjima daju ogromnu podršku helikopterima.

Ako uzmem Vinkov mandat od njegovog početka do sada, HGSS je jedna potpuno druga organizacija. Drugačija u smislu legislative, naših obaveza, naših ovlasti, ali i naših prava. Mi smo i dalje volonterska organizacija i imamo tendenciju ostati takvi. Ne želimo profesionalizaciju, premda sada imamo već više od 40 osoba koje su zaposlene unutar HGSS-a. Prvenstveno su to ljudi u administraciji, jer tako veliki sustav i organizirana služba, uz hrvatske zakone mora imati administrativni aparat. Važno je napomenuti kako naši članovi nisu plaćeni za svoje aktivnosti, nitko u HGSS-u ne dobiva novac za spašavanje. Ovaj posao ne može se raditi za plaću, samo srcem.

HGSS kao organizacija razvila se od nečeg što je bilo dio HPS-a. Od tadašnjih manjih ekipa danas smo organizacija koja ima 25 stanica, više od 1000 članova, propisanu i verificiranu edukaciju, relativno stabilno financiranje koje je nemjerljivo veće nego tada. Kako to Vinko voli spominjati, kad smo krenuli bilo je nula kuna u proračunu i imali smo vlasništvo nad polovicom jednog vozila.

HGSS je služba koja na međunarodnim razinama postavlja određene standarde i na to moramo biti ponosni. U brojnim djelatnostima smo otišli jako daleko, a konstantno uključujemo i koristimo nove tehnologije te tražimo način kako ih još unaprijediti. Kada vam je cilj i zadatak spašavanje ljudskog života onda ne prezate pred izazovima i stalno pokušavate biti bolji. Svaki je član HGSS-a obavezan proći četiri obuke, prvo obuku prve pomoći, pa onda tečaj spašavanja u stijenama koji mi zovemo ljetni tečaj, onda zimski tečaj ili spašavanje u zimskim uvjetima i na kraju tečaj speleološkog spašavanja. Nakon toga slijede specijalistički tečajevi, tu spada spašavanje na vodama, helikoptersko spašavanje, upravljanje bespilotnim sustavima, rad sa psima, vođenje potraga i slično. To ne znači da svi članovi rade na vodama ili s bespilotnim letjelicama, zato su to specijalnosti. Međutim, osnovne stvari, spašavanje u brdima, potrage, ne računajući rad sa psima, nego hodanje po terenu uz korištenje GPS-a i karti, ta znanja ima svaki član koji prođe bazičnu obuku.

Moja vizija HGSS-a se u principu ne razlikuje od sadašnjeg rasta i razvoja. Definitivno zadržavanje ovih sposobnosti, unapređivanje tih sposobnosti i dodatne specijalizacije. Imamo toliko dobrih ljudi koji su unutar HGSS-a i potrebno je iskoristiti taj potencijal, treba im dati malo tereta na leđa da odrade ono za što su spremni. Služba se sastoji od kvalitetnih i visoko sposobnih te motiviranih ljudi koji ovom društvu pomažu u raznim sferama, nije to samo gorsko spašavanje. Također HGSS-u, a to tvrdim na svom primjeru, možete dobiti razna znanja, sposobnosti i naučit ćete puno više od spašavanja, a uvijek imate i obitelj od 1000+ članova.