Penjao sam svugdje po svijetu. Po Triglavu, u Andama, na Himalaji…

Himalaja je prekrasno i najveće gorje. Poseban je osjećaj kad tamo sjediš u nekom šatoru na šest tisuća metara i razmišljaš kako si potpuno na drugom kraju svijeta, toliko daleko od svoje obitelji i prijatelja. Danas je to malo lakše sa satelitskim telefonima, no kada sam išao u osamdesetima onda nije bilo gotovo nikakve mogućnosti komunikacije. Bili smo tamo potpuno izolirani, kao da smo brodom otišli otkriti Ameriku. Mogli smo slati pisma samo pomoću teklića, koji bi otrčao dolje pa bi se vraćao gore. A pisma smo pisali na kori od breze. Naime, kako je tamo drugačija vegetacija pa su, primjerice, njihovi runolisti dvaput veći nego naši, tako su i breze drugačije. Više su grbave nego naše ali se s njih može oljuštiti kora, na kojoj možete napisati pismo, staviti ga u kuvertu i poslati. Bio mi je prekrasan i kontakt s ljudima koji tamo žive, jer su jako otvoreni i srdačni. Budući da sam po struci liječnik, a u tamošnjim zabačenim krajevima nije bilo liječnika, stanovnici su mi počeli dolaziti s raznim zdravstvenim poteškoćama. Napravili smo svojevrsnu apoteku i ambulantu na otvorenom i pomogli koliko smo mogli. Nezgodan nam je bio jedino nedostatak zraka na tolikim visinama ali nakon par dana i na to smo se prilagodili.

U ono vrijeme nije bilo toliko puno članova kao danas pa smo imali sreću da su nas relativno brzo – nakon što smo se počeli penjati – pozvali u HGSS. Bilo je to 1966. godine, pa imam već puno godina staža. Velika je stvar i dobitak kad vidiš da netko u tebe ima toliko povjerenja. Naime, instruktori koji su nas učili penjanju bili su ujedno i gorski spašavatelji; na svakome je stajala ona krasna značka HGSS-a i to nam je bio uzor. Bili smo presretni da su nas pozvali. Ima ljudi koji nisu za taj posao, ima ih koji ne žele trošiti vrijeme na takvo što ili ne mogu trpjeti da su u grupi od deset ljudi već više vole biti sami. Osim toga, ovisi o tome je li netko dobar čovjek, kako bi se to cjelovito reklo. To je glavni način kako se odabire netko za HGSS.

Prednost je što sam liječnik po struci, no morate biti spremni raditi na nepristupačnom terenu, često po mrklom mraku i u vrlo teškim uvijetima. Možda je u pitanju samo nečiji prijelom noge, no ako morate sa slomljenom nogom ležati u snijegu sedam sati, a ne petnaest minuta, razlika je drastična: u prvom slučaju možda ćete ostati bez noge, a u drugome ćete uskoro imati zdravu nogu. Bilo je puno akcija spašavanja, od lomova do oživljavanja vanjskim defibrilatorom. Sjećam se kako smo na Andama pomogli dvojici Japanaca koji su dobili visinski plućni edem. Bolest se javlja kod neaklimatiziranih osoba kao posljedica brzog uspona na visinu, a ako se pravovremeno ne liječi, posljedice su fatalne i najčešći su uzrok smrti kod sindroma visinske bolesti. Spustili smo ih tisuću metara niže, dali im kisik i lijekove i bilo im je dobro. Dobili smo od njih pločicu na kojoj piše “arigatou”, što na japanskom znači “hvala”, a koja je izložena u ogulinskom Zavičajnom muzeju u alpinističkoj zbirci, kojoj sam jedan od utemeljitelja.

Jednom smo, pak, spasili čovjeka koji je naglavačke visio cijelu noć u stijeni Kleka. Zadnjih godina i na skijalištima zna biti puno nesreća jer se radi umjetni snijeg koji je puno tvrđi od običnoga, pa je tvrđe i kada padnete i udarite se. Sve veće su i brzine pa ako dođe do sudara s drugim skijašem, dođe i do teških nesvjestica na rubu života i smrti. Moram istaknuti i kako sa zagrebačkom hitnom pomoći imamo dugogodišnju izvrsnu suradnju.

I dalje sam vrlo aktivan u HGSS-u kao gorski spašavatelj i instruktor na tečajevima. Ništa se nije promijenilo u količini aktivnosti, premda imam sedamdest i jednu godinu. Vjerojatno stoga što se time bez prekida toliko dugo bavim. Naravno da me i poticajno društvo drži u svemu tome. Svaki smjer u penjanju ima svoj opis no nije označen, poput pješačkih putova, pa tako danas znam neke smjerove koje sam ispenjao prije četrdesetak godina, a zanimljivo je da mi to s godinama nije sve teže i teže. Čak se danas moram manje naprezati nego prije.

Na kraju, osvrnuti se i pogledati naprijed

ETO, LIJEPO JE BILO, a lijepo je i sada, biti gorskim spašavateljem. Je li prije bilo ljepše? Mnogi koji dugo pamte, a to je uobičajen ublažen opis za starije ljude, reći će da je prije bilo bolje. Možda je to staračka zaboravnost i oslabljeno sjećanje, a možda i jasno sjećanje koje zovemo iskustvom. Vjerojatno i jedno i drugo. U razgovorima koje znamo voditi nakon sastanaka u društvenim prostorijama ili na izletu uz vatricu i mi, dugogodišnji i stari gorski spašavatelji ponekad znamo tako raspredati. Često poslije razmišljam je li to objektivno ili subjektivno razmišljanje. Teško je to razdijeliti, no uvijek se trudim otkloniti romantičarska sjećanja i izbjegavati dodijavanje s možda zastarjelim iskustvima ili mišljenjem.

Današnja Hrvatska gorska služba spašavanja pokazuje mnoge lijepe pa i zadivljujući korake naprijed, osobito u pogledu dostupne opreme. Kao samostalna udruga. Služba je ušla i u državni proračun. Svjedoci smo donedavno neslućenih nabavki: deseci moćnih terenskih vozila, odjeća, obuća i oprema za više od četiri stotine članova i drugo. HGSS je ušao u Zakon o zaštiti i spašavanju, a ima i svoj poseban Zakon. Postao je javna služba. Da bi se sve to postiglo, nabavilo, raspodijelilo pa i opravdalo, potrebni su sati i sati sastanaka, gomila elaborata, zahtjeva, troškovnika, izvješća…

Sve više i više naših članova se profesionalizira jer amateri sve to više ne mogu stići napraviti. Rad postaje sve više i više nalik radu u nekom javnom poduzeću. Nova oprema iziskuje posebnu obuku. Stvaraju se podskupine specijalista, poput specijalista za GPS uredaje i potrage, za potrage s psima, za kombinirane potrage, za helikoptersko spašavanja, za HEMS (helikoptersku hitnu medicinsku pomoć) i za speleologiju. Više nema člana HGSS-a o kakvom smo slušali u predavanjima o liku spašavatelja, odnosno čovjeka koji je sposoban u gorskom spašavanju napraviti sve. I više nitko ne može koordinirati niti nadzirati sve te dijelove. HGSS postaje velik sustav s mnoštvom članova. Danas je moguće susresti nekoga u crvenoj jakni s poznatim znakom Službe i uopće ga ne poznavati, niti iz viđenja.

Pomalo se, čini se neizbježno, udaljavamo od čistih amaterskih ideala, a i drugih ideala Službe, kao što su blisko prijateljstvo i gotovo rodbinska povezanost članova, koje smo svi doživjeli kroz uvodni razgovor s nekim od starih članova nakon primanja u Službu. I danas kod svakog svog poteza u HGSS-u pomislim bi li time bili zadovoljni Filac i Cinc, koji su me prije više od četrdeset godina predložili te svojim integritetom i čašću zajamčili da nešto vrijedim i da ću opravdati taj svoj prijedlog i jamstvo.

I sam već godinama razgovaram o smislu rada i načinu života u HGSS-u mladim tek primljenim pripravnicima. Nisam ni bio svjestan koliko se taj razgovor i ti pogledi na rad u HGSS-u duboko usade u razmišljanje tih mladi ljudi. Neki su međutim, odlučili izaći iz službe kada su zaključili da su iznevjerili ideale o kojima su čuli i susreli se s njima među gorskim spašavateljima, neki opet zato što im se učinilo da GSS nije onakav kakvim su ga na temelju priča očekivali. Ali moje iskustvo govori da se i osobne teškoće, a koji puta i grube zgode ili nesuglasice koje mogu nastati među svim ljudima pa i medu gorskim spašavateljima, prevladaju i zaborave u trenutku kada se nekome pomogne u nesreći. Tada se shvati da je i to neizbježan dio spašavateljskog života.

Ovdje je, čini se, kraj. Kraj moje priče o gorskom spašavanju. Drugi će možda ispričati neku drugu i drukčiju, na temelju svoga iskustva i viđenja. Ipak, vjerujem da bi vrijedilo, bez obzira na promjene koje donosi i donosit će novo vrijeme u duši i duhu gorskog spašavanja i gorskih spašavatelja uvijek zadržati nešto od jednostavnog smisla odlaska u akciju na poziv i zadovoljstva skromnom pomoći koju smo nekome pružili. Vjerujem da se to može razabrati iz ovih nekoliko pričica iz spašavateljskog života.

Vrijeme teče, godine prolaze i slažu se na leđima donedavnih mladića, a povijaju ih još više njihovim učiteljima. Međutim, to postaje nevažno kada otkrijemo tajnu: svaka nova akcija spašavanja pomlađuje.