Taj je Sveti Bernard zaštitnik planinara, alpinista, skijaša, ali duhovni i stvarni začetnik organiziranog spašavanja u planinama te ga smatramo nebesnim zaštitnikom gorskih spašavatelja. Bernard je rođen prije 1001. godine, 1020. godine u Château de Menthon, u blizini Annecyja, u okrugu Savoy. Danas je to mjesto u Francuskoj, no tada je to pripadalo pod talijansku crkvu i Bernard je talijanski svetac. Inače, danas je u Annecyu najpoznatija europska tvrtka alpinističke i planinarske opreme Millet, a već jako dugo službena naprtnjača HGSS-a baš je od Milleta.

Bernard je bio iz bogate plemićke obitelji i školovao se Parizu. Kad je dostigao punoljetnost, otac ga je htio oženiti, no on se odlučio posvetiti službi u Crkvi. Zaređen u Aosti i prvo je radio je kao misionar u zabačenim alpskim planinskim selima.

Aosta je najveće naselje u istoimenoj dolini na južnoj strani Alpa izgrađeno prije više od 2500 godina, a nalazi se na važnom raskrižju puteva koji su preko obližnjih alpskih prijevoja (u to vrijeme nazvani Penini) išli prema tom dijelu južne Europe.

Prvi od tih planinskih prijevoja danas se zove Veliki Sveti Bernard, nalazi se visini od 2469 metara preko kojeg je povezana Aosta u Italiji s Martinyem u Švicarskoj. To je najniži prolaz između dviju najviših planina u Alpama, Mont Blanca i Monte Rose. Kad je prije dvadesetak godina bio zatvoren tunel ispod Mont Blanca to je bio najkraći put u Chamonix ili dalje u Francusku i Švicarsku.

Veliki Sveti Bernard jedan je od najstarijih prijevoja u Europi kojeg su uporabljali ljudi putujući preko Zapadnih Alpa, koristio se još u brončanom dobu, a vidljivi su i tragovi rimske ceste koja je tu prolazila. Preko njega prešao je i Napoleon kada je napao i osvojio Italiju. Iako je put preko prijevoja bio izuzetno opasan, posebno u proljeće zbog lavina, a u ostalom dijelu godine zbog česte magle, nerijetko u kombinaciji sa snijegom i velikim hladnoćama, trgovci iz tog dijela Europe, ali i francuski i njemački hodočasnici često su ga koristili na putu za Rim.

Od svog nadbiskupa, Bernard je bio zadužen za brigu o siromašnima i putnicima koji su putovali tom pokrajinom, no ona je bila najpotrebnija baš na obližnjim planinskim prijevojima. Radi praktičnosti i zaštite, Bernard je 1049. godine (u svojoj 29. godini) na tom najvišem mjestu prijevoja, na 2450 metara metara nadmorske visine, prvo izgradio sklonište, pa osnovao hospicij, a poslije je tamo i sagrađen samostan. Nekoliko godina kasnije izgradio je još jedan hosticij na prelazu Mali St. Bernard, planinskom sedlu nešto zapadnije od Mont Blanca na 2188 metara koji povezuje Aostu u Italiji i Savoju u Francuskoj. Inače to sedlo je koristio i Hannibal prije 2200 godina kada je krenuo sa slonovima prema Rimu.

Prva briga Bernarda kao osnivača hospicija bila je da prijevoji budu što sigurniji za putnike. Ta dva mjesta gotovo su jedno tisućljeće pružali utočište putnicima kroz taj najopasniji dio zapadnih Alpa, jer su nudili hranu, odjeću i sklonište iscrpljenim putnicima, a počevši od Bernarda i ostalih redovnika pružali su pomoć i išli u potragu za izgubljenima pogotovo u magli, u snježnim mećavama i olujama te se brinuli i za transport mrtvih tijela onih koji su na tom putu poginuli. Zapravo može se reći da je na Velikom i Malom Svetom Bernardu nastalo nešto slično današnjim obavještajnim točkama ili stanicama GSS-a, a Sveti Bernard i redovnici, ustvari su bili prvi gorski spašavatelji. Ta njihova djelatnost ovisila je o darovima, bili su volonteri koji su se financirali iz donacija. Dakle i prije 1000 godina bilo je mnogo sličnosti s današnjim gorskim spašavanjem.

Kasnije je hospicija na Velikom Sv. Bernardu u 17. stoljeću postala poznata po uzgoju i korištenju pasa u akcijama spašavanja. Ta pasmina poslije je po njemu nazvana bernardincima. Oko 400 godina bernandinci su spašavali putnike na Velikom i Malom Svetom Bernardu, jedan od njih imena Baary spasio je 40 ljudi, većinom u potragama po magli, mećavama i lavinama. Psi su djelovali u paru i njuhom pronalazili izgubljene ili ozlijeđene te lajanjem javljali spasavateljima kamo trebaju doći; ako nitko nije dolazio jedan pas ostao je uz ozlijeđenog, a drugi je otišao po spašavatelje i doveo ih do mjesta udesa. Mit je da su nosili bačvice s rakijom oko vrata. Sveti Bernard umro je u svojoj 61. godini – 1081. godine u Novari u Italiji i pokopan je u tamošnjem samostanu.

FOTO: Sveta Misa povodom Svetog Bernarda u Ogulinu, 2021. godine.

Još je jedna poveznica Svetog Bernarda i gorskog spašavanja. Austrijski alpinist i gorski spašavatelj Karl Prusik, najviše je poznat po istoimenom čvoru kojeg je izmislio, a omogućava čvrstu, ali po potrebi i pomičnu vezu tanjeg užeta na bilo kojem dijelu debljeg užeta. Prusik je koristeći taj čvor na kratkom užetu (tzv. zamka), uz glavno uže i nekoliko karabinera, 1931. godine smislio izuzetno praktičan, jednostavan, ali vrlo važan sustav u alpinizmu i spašavanju koji se i danas koristi, gdje jedan čovjek može podići drugoga koji se ozlijedio prilikom pada u ledenjačku pukotinu ili u stijeni te taj spašavateljski zahvat nazvao Sveti Bernard.

Iako je Bernard štovan već od 12. stoljeća u sjevernoj Italiji u Aosti, Novari i Bresciji, prijevoji su dobili njegovo ime tek u 16. stoljeću, a Bernard je službeno priznat kao svetac njegovom kanonizacijom u 17. stoljeću od strane pape Inocenta XI. u 1681. godini. Papa Pio XI. i sam strastveni planinar, Svetog je Bernarda 1923. godine proglasio svecom zaštitnikom svega u Alpama. Njegov blagdan po Rimskoj martiroligiji slavi se 15. lipnja na najvjerojatniji datumom kada je umro 1080. godine.

U Hrvatskoj postoji Planinarska bratovščina Svetog Bernarda, sjediše im je u Samoboru, a osim što planinare, često idu na hodočašća na mjesta u Alpama gdje je djelovao Sveti Bernard i na jednom od hodočašća, biskupijski kancelar novarske biskupije, Bratovštini je poklonio relikviju Sv. Bernarda (dio kosti tog sveca) koja se može vidjeti na svim većim proslavama te Bratovštine u Samoboru.